· 

DNEVNIK Z ITALIJE - treći dio



Najbolje je Dnevnik početi čitati iz početka! Vidi OVDJE!


Ovo je je treći dio dnevnika kojeg je Rajka Poljak napisala krajem rujna i početkom 2013. a isti se bazira na iskustvima koje je autorica skupljala za vrijeme realizacije 8. SPIRALNOG KANALA u blizini Assisija, Italija. Mali dio uvoda u ovo štivo je bilo premijerno predstavljeno zagrebačkoj publici u okviru I. gornjogradskog književnog festivala čitano od same autorice 12. listopada u svratištu "Cinkuš", Mletačka 9. Tamo pročitan tekst je objavljen i u Zborniku festivala - ISSN 1849-1413. O Rajkinom nastupu u Zagrebu izvještavalo se u obadva dnevna lista u Liechtensteinu kao i u "Večernjaku". 

 

S r e d a

 

Kak se i šika, denes je den iste započel z meditaciju. Poklem toga par kavic i cigaretljinov, neke pod zub i beži na posel. Vladek se zbudil pun stvaratelskih suokov i mam poklem fruštuka napal je terdu talijansku zemlu. Očem reči, započel je težek i mukoterpni posel na našemu zde več zajedničkemu projektu – Spiralnemu kanalu. Ovuga je leta Vladek bormeš već dva bez mene zbegecal (bila sem ja z njim duhem i sercem, a tielem sem muorala guliti svojuga posla). Zde je ove pak vu Italije bi se rekle zaveršni za ve lete. Lepe sme mi tega zasverdlali Slovačka – Slovenija – Italija. Vse sme skup imenuvali Zemle z lubavlu. No, idem nazaj vu Kanala. Muoram se jene male rukave potferknuti pak osim sercem i duhem, i telem dokazati da sem vu Projektu tak lepuga imena: Zemle z lubavlu. Tak mi ovie put Vladek nie bil sam. A bormeš nam se mam s početka pripicoknul i veliki čovek za Avstralije, Markec. Mu je kramp vu rukah zgledal kak dečja igračka, a ja sem ga pak jedva zdigla. Lepe sme se posložili, prignuli glave i jene tri vure grebli kak da iščeme skrite blage. Bili sme vredni. Zde se več lepe i fejst vidi spirala kak čez dvorišče spred Hiže – sverdla. A ni bile lefko. Zemla trda kak kamen, žilaveša i od mene i još tri takve. Nu, Vladek je tak fletno naskakal na štihaču da ju je i spigati vuspel. Markec je svojuga duguga bicikljističkuga tela zvil na puol i grebel i sekel i zemlu hital da je bile milina gledeti. Ja sem pak grebla zemlu z lopatu, pak ju hitala vun, busenje napadala z goli rukah i još sem k tomu – popevala: nis pozabila ni jenu borbenu, a gdaj mi je več duša bila pri nuosu, sem se zmisljila i glori,glori aleluja. Ja ne znam točne kak su te moje domače na Markeca deluvale, ali mislim da me je konačne odlučil ušutkati pak je onda i on pustil svojuga glasa. Gromoglasne je zapopeval nekakvu borbenu na engleščine. Ondak sme si tri počeli zavijati: When the Saints goes Marsh in..., bi po domači rekli: gda sveci zamaršieraju... Ma bili sme kak družba Pere Kvržice. Same kaj naš Pero – Vladek fort govori: Positiv denken, sei positiv bitte. Na kaj sem mam odvernula: Jawohl, jawohl, Arbeit macht frei. Znam ja da je ta tverdna gerde negdar v povesti zloupotreblena. ali v našem slučaju morem slobene na vlastitu tintaru priseči, baš je bile tak: posel nas je oslobodil, če ničesa drugega, seh mislji bedastih, a same je jena ostala: kak još jemput krampa zdiči. Prava meditacija. Uonda je sunčece gerde gljih po nas pripekle pak sme muorali vu hlada pobeči. A i tak sme već nie mogli ni jenuga alata poštene zdiči. Bormeš je zgledale da je i Velikomu Čoveku Markecu ona igračka v rukah gerde otežala. Počeli su i želuci kruliti, i tuo bormeš bez parduona jake glasne. Konačne sme potpisali kapitulaciju i priznalji da se dale tak več ne mre. 

Poklem na brzaka improvizeranuga obeda vsa nam je kerv pobiegla vu želuce pak se takaj nič drugega nie mogle neg debeluga hlada iskati i vu horizontale ostati. Gdaj sme si znuovič nadošli, sme se vu Spiralčeka vernuli. Markec je, buogec, kapitulieral skruoz naskruoz. Nič sme mu nije zamerili, hodi viš tam po dvorišču na puol zvijeni, kak da je pod nim onie negov bicikljin kaj ga saki dien po brege nagajna. A nie becikljin, motika je kriva.

 

Vladek i ja sme zgledi neke terdeša korenika, jer sme i dalše grebli, rovali da je fercale na se strani. Pak sem se vu svoje radoholičarske euforije vu tem tega zmisljila na ORA i kak je tuo negda liepe v bivše Juge bile. Tuj sem zašla vu pregljiboku filozofiju i z analizierala poklempartizansku Jugoslaviju, gospona Titeka i negvu partiju i kak su nas liepe vjedinili vu bractvu i jedinstvu. Sentimentalne sem zaklučila da su te omladinske radne akcije bile fale vredne i za saku pofalu. Vu tem tega slinavlenja i balavlenja mi je najemput na pomet došle da su te vraži omladinci kaj su pruge, ceste i moste gradili, poklem gdaj su vu krizu srednih let opali, te iste pute, moste i tvornice radnikem – kriškraš – zrušili. Od tak teških mislji mi je bormeš i kramp v rukah ožmehel. Z druge strani Vladek je tak vredne kopal da je se več i več vu kanala prepadal. Sam si videl kukmicu na verhu glave kak vu rupe nestaje pak nagle jopet prihaje. Ti bokca, zgledel je kak da se zbilam za udarničku natieče. Vidla sem da je zgrabil pravuga ritma pak sem nie štela ometati. Meni se pak dalše več nie dale, pak sem krampa več za šminku preštimala i usput okoli zvierala kaj pak delaju drugi umetniki. Najemput mi je vse postale čudne. Zake su se Barica i Ančica tak zriktale kak da ideju na proščejne? Ančica je neke po svojemu „ateljeu“ premietala sim tam, a počele su se prinositi i kupice z vinem, nekakovi kanapei i boktedraginemarad, neznam kaj. Se je bile sumnive, zgledale kak da bu niešče neke slavil, a nam nigdo nič povedal nie. Sim tam, mic po mic, nekak sem se krampa riešila, stepla sebe zemlu i promolila nosa bližejše. Mam me Barica izvestila da se slaviju dve stvari: Ančica nam prezentiera svega svojuga dela vu naše Hiže vu pretekla 2 tedna, a ujedne se z nami i oprašča i zutra nas ve napušča.

 

Ann Manuel Video

 

Ančica je naredila zbilam čudaj tega. V četiri menše mape je bormeš naredila lepih crtežov asiških kapelic, cirkvi, basilik, vulic... Bogek dragi pa gdaj je ona uopče spala?  A nie to vse, nasljikala je ona i jenu praf veljiku, da ne veljim dugu, jene 15-20 metri. A na iste se bormeš mogle videti da žejnska zna svuoj posel i da je ovie kraj najnu baš jahkuga dojma napravil.

Posebne mi je zapela za oke, instalacija na sredine: bormeš je sklepala skupaj prave prafcate lojtre i tuo ne jene, neg truoje. One sredine bile su suhem zlatem pozlačene, barem su tak zgledale, bljesikale su se da sem jih jedva mogla i gledeti. Levo i desne su bile plave i zelene ofarbane, vu manire freski po Asisiju. Onda nam je pojasnela da su je te nejne intervencije po prirodi okoli Asisija dohajale same po sebi, gdaj je vidla ves one raskoš i pozlatu po cirkvah vu Asisiju. Oče reči, da je probala oči puka skrenuti i na ostatek kraja šteromu se, kak se vidi, i ne pridaje baš prevelika pažna. Iste nam je povedala da je po husta hodila i po derveču ostavlala male zlate štembilje. Tuj sem si ja pomisljila, joj, dekla draga tuo buju ti vidli same ovie krivolofci kaj okoli nas fort pese navodiju, pak bi mogli još pomisljiti da jih sam sveti Francek špuota zbog krivolova. Nis štiela nič zluočestoga komentierati, same sem je ruku stisnula i rekla: You are great. Bogme i je, veljika. Ili se tuo same mene z moje žable perspektive tak čini. Onda me prešla tak zmazanu i znojnu zimlica pak sem pobiegla v Hižu pod tuša. Diečas sem se, zeslužene prepuščala negvom milovajnu, mi je Vladek prek vrat povedal da se naj požurim da ideme nekam na skupnu večerju. Jezika sem skerem pregrizla, jer sem skerem Jezušeka zrušđila. Kak nej, zde tak trudna muoram još negde vriti sedeti, muozga naprezati na stranjščinu i jesti nekej kaj ne mrem ni imenuvati. Nu jezika sem zeštekala i zbegecala se najberže kaj se dale – za vuru i pol bila sem berajt za izlazek. V međuvremenu mi se od pogleda vu špiglec vernula i dobra vola. Zate sem se jake začudila gdaj sem se vu kuinu spustila kaj su si tak mučlivi. Poklem mi je Vladek povedal da su se nafujnili na Marinču kaj nas nie o semu na vrijeme i z volu izvestila. Nes si misljila da su tie umetniki tak sprogramierani. Nu dobre, vsi sme se skupaj potepli vu 2 avta, pak vu ristorante. Joj, Vladeka i mene je dopala nesreča da sme se peljali z Marinču, gazdaricu i Tomyem Fincem kaj zgledi kak veljiki medek. Tomek Medek je dal po gasu, a Marina bambolina je počela v manire vraže babe narikače, cvileti i prigovarjati: zmenji brzinu, tak moreš po te svoje Finske gasa stiskati, ne po ve samejame ceste voziti, mene se još živi, nigdar ni mertva več vu tvojuga avta ne bum sela...i se tak, jenu bedastoču na drugu. Tomek Medek je stojički podnosel nejnu torturu, ali gasa ni zmenjil. Sejene sme stigli v jenomu komadu, točnejše vu četiri. Mene je znervierala Marinina kuknjava pak sem si pred ristoranteom jenu vužgala. Nes još ni pol cigaretljina stamanila, gdaj je došel ostatek družine. Pak su berže bolše, jake lačni, prešli nutri. Vladek je ostal z menu. Ne zate kaj je štel, neg sem ga za rukava pričvrljela, pak blage zasiktala: im me ne buš tuj zde samu ostavil.

 

Moja je sreča bila kratkuga vieka, jerbo je čez zavesu od đinđi znutraj izmigoljel derhtavi starec, Don Giovanni, gazda ristorantea. Nič nie rekel, same nas je pomiluval mafijaškim pogledem a z ruku pokazal spram đinđazavese. Mam mi je cigaretljin opal z ruke, a ja sem pokorne sledila Vladeka vnutri, vu ristorante derutni. Ma ni baš derutni, pre bi se rekle jake oskudne bez ukusa nameščeni. Mam mi je bile jasne – tuo je tipični radnički ristorante. Cene mu baš i nesu bile radničke.

Kak je več prešla deveta vura, sem gledela kaj bi lehkuga pojela da me ne žnjara kak one klobase od snočkaj. Isalatisime don Chef (don Pollo) je zvučale tak mafijaški da nis odolela. A tek objasnitva na engleščine: Čučekova persa grilierana, na mehke postele od šalate. Gdaj su naposletku denesli kaj sme poručili sem bila gerdo pogojena. Čuček je davne zgubil sakuga žmaha i suoka, kak da ga je negdo preparieral, niti šnjofa po grilu nega bile. Komadi tie osmuđenih persah su bili pometani po obične zelene, na kverge zriezane šalate. Da ti postelju od šalate hitim posred čela, sem si misljila. Jer postelja nit je bila slana, niti kisela, a bogme niti vuoljejiča nie okusila. Se su mi tuo posebne doneslji na stuol, pak si ja naj sama dielam šalatu. Da sem štiela kuhati večerju, nej došla k nim i još mouram te platiti. Gdaj sem si zrihtala postelu, sem počela poskrivečki špijunierati kaj pak drugi na teniere imaju. Najvekšma su me zaprepastili Dugi Markec i negva Barica. Bila sem uverena da su nih dvoje prosvečene dušice i da same šalatu i nedužne špagetline tamaniju. Kad one, pred moju Baricu, biftek kak od mamuta odvaljen, a kervari gerde kak da bi mu olvejs dobre došel. Zapetranbožji, istuga takvuga je napal i tienki kak slamka Markec. A tak znači tičeki, sem si misljila, puolek vas su i klokani nagrajsali.

Mojem su se Vladeku vu tenieru ftaplali vu verhnju i tartufem – fusili. Ančica je namatala perst debele špagetline z rupah i slasne je usisavala. Monika šteru fort boli želudec, vu strahu je po tenieru iste nekakvu testeninu vu sosu premetala, a vu očmie sem vidla pitanje: What's that? What I eat? A onda letargični zdieh: Oh, my Stomac. Kaj je Tomek Medek pojel, nis stigla videti, je vse obavil vu jenomu zalogaju. Naša vredna i nadsiem klepetava domačica ja najdužeže čakala na svoju večerju. Gdaj je konačne bila sporučena zgledale je kak da su lazanje, a nesu bile. Pune zapečenuga sira, a odzguori  zmazane z nečem sivem. Gdaj sem ju pitala kak se zove to kaj jie, zvučale je otprilike: E la fughi rigoletto. Tak je i zgledale.

Kaj se pile? Vine i voda. Umetniki vine, ja voda, obična, bez mehuričev. Viš, gda sem več pri vinu. Po čem poznaš vse umetnike oveg sveta? Vsi ločeju. Če nečeš z njimi, mam te sažalive pogledaju i škartieraju. Znaju da si nie njihov. Moj se je Vladek dokazal , kak pravi umetnik, mam je bil prihvačen. Oko mene se fejst Ančica trudila, morti sem je bila simpatična pak me nie mam štela škarta hititi. Poklem trejtuga neuspelog nujenja, ipak je odustala. Kak sem pred ono osem liet sama sebi prepoviedala piti, nigdar me poklem nišče, pak ni lubleni Vladek, nije uspel nagovoriti da bile kakvuga alkohola pruobam. Tuo ja zovem čeličnim karakterjem. Makar me se si umetniki sveta odreklji – nem pila i točka. Zde se več niti ne zmisljim zakej sem zapraf prestala piti, ej sem bila kak graba, pak pijem i pijem a nič ne deluje, ili mi je dopizdele da me šefica fort pošilja po pivu vu štacun kak šmerkljifku. Jene sem se jutre zbudila i rekla sama sebe: E bedača, kaj si spila, si spila (a bile je tega za tri živlenja) denes ne piješ. I tak tuo traje: denes ne pijem. Če gduo oče recepta naj me slobene pita. Joj, kam sem vu svoju pjanu prošlost zabludela... tuj sem zde na odlasku z ristorantea, fala bogeku dragemu. Jake mi je bila duosadna večer. Niesem skerem nič razmela umetnike kaj se spominaju, ali su zgledali kak da vmiraju od duosade. Zate si misljim iste da i te don Giovanieve vine nije buog zna kaj, jer da je, bili bi bar male živeši.

 

Vrnuli sme se točne tak kak sme i tam išli: Tomek Medek po gasu, Marinča po glasu. Kuljike ta vu jene minute reči more zgovoriti, tuo je sigurne za nu Ginisovu knjigu.

Drugi put tu večer sem se vu posteli uverila da te vine ni sluga nie ni Postupu, ni Dingaču a bormeš ni Pelješcu. Kak je pak Vladeku bile? Sem mislila da bum zjutraj naposletku čula: denes ne pijem. Sem frišku figu tega čula. Ali o tem vu...

 

Č e t r t e k . . .

 

 



Kommentar schreiben

Kommentare: 0