· 

DNEVNIK Z ITALIJE - šesti dio


Najbolje je Dnevnik početi čitati iz početka! Vidi OVDJE!


Ovo je je šesti dio dnevnika kojeg je Rajka Poljak napisala krajem rujna i početkom 2013. a isti se bazira na iskustvima koje je autorica skupljala za vrijeme realizacije 8. SPIRALNOG KANALA u blizini Assisija, Italija. Mali dio uvoda u ovo štivo je bilo premijerno predstavljeno zagrebačkoj publici u okviru I. gornjogradskog književnog festivala čitano od same autorice 12. listopada u svratištu "Cinkuš", Mletačka 9. Tamo pročitan tekst je objavljen i u Zborniku festivala - ISSN 1849-1413. O Rajkinom nastupu u Zagrebu izvještavalo se u obadva dnevna lista u Liechtensteinu kao i u "Večernjaku".

 

S u b o t a

 

je granula vsa suncem okupana. Tak je lepe grele da je bila grehota preduge vu postele ostati. Tak lepe sunčece greje same poklem dežđa. A dežđ je bormeš večer prej grdo curel.

 

Fruštuk je bil nekak osamlenički. Barek i Markec su vjutre rane makinu zakurili spram Firence i tam su negder ostali do nedele popoldan. Baš su mi faleli, sem se več nekak navikla z Baricu vjutre vuru engleščine imeti. Ona mene liepe neke grgulji, ja klimam z glavu, pak tuj i tam neke preštekčem zmešano na engleščine i nemščine, a ona me tak bistre gledi kak da je vse razmela. Misljim da sme se bolše razmele z mimiku i gestiku, a one su tak i tak, naviek iskrenejše neg vse zgovorene rieči.

 

Tomeka Medeka iste nie bile. Same kaj je one već prie, mi se vidi vu četrtek vjutri same tak zginul, z niščem se nie oprostil. Osim z Marinu. Nihov sem oproštaj čula čist slučajne, diečas sem poslušala kak ščurici ščuraju i čakala da zaspim. Pak mi je neke fejst počele znad glave škripeti i štergljati. Vu pervi sem čas pomisljila da te oni vu Hiže mišeke na najžu uzgajaju. Onda se to nekak vu jednakem ritmu ponavlale, fort i fort. Nekak mi je zvuk bil poznati. Tegda negda mi je došle z riti vu glavu. Im tou negdo bludne greši. Al vu tem sem času bormeč nie na Medeka i Marinču ni pomisljila. Sem misljila da se vu sobe do naše herva Barek ze svojem zakonitem. V kakšne sem zablude bila. Poklem, daj mi je Vladek povedal da je Tomek digel sidro prek do svoje rodne Finske, sem se zmisljila, kak je ono večer pre Marina nega grdo vu avto karala, pak one negve ruke nonšalantne prek nejnuga stolca prehičene i pak kesne, ali mi se vužgala žarulica... aaaaaa, oni su paaar. Dobre, sad bolše razmem onu Marinčinu halabuku daj nas je Tomek vu onega ristorantea vuozil. To je ona nemu poručuvala da ga rada ima i da je je gerde krive kaj on več othaja. A kulike sem još kesnejše skapierala, bu se on pak vernul, negde vu studenomu, gdaj bu Finsku počela ona gerda kmica okupierati. A viš ti vražuga Tuomeka, gduo bi mu rekel, tiha voda, brege gloda. Baš si pašeju, da bolše rezmisljim. Komunikacijski tega misljim. Za saku Tomekovu ni jenu reč, Marinček pregovori bar pet, pak ti je to jen fini prosek. Kladila bi se vu ovuga svojuga jezika, če si tujtam i Vladek takvu jenu, kak Medek, ne poželi. Kaj čkometi zna.

 

Mi se vidi da sem pak zglajsala na usputnega koloseka.

Kak je sunčece lepe grele, i kavu sem vujnke na dvorišču poliehke spila, pak se prijela svojuga posla. Vladek je naredil čudaj filmov o delu na kanalu, a bormeš i o Asisiju. Vsega tega more zafaliti Enzu Lorenzu, šteri je pak kesnejše neg je obečal, došel. Pak su kolci z fuste došli kesnejše. Ja sem vu međuvremenu svoje kerpice zrezala, zagladila, već nekštere lepe žele vu njih utefterila, pak sem se onda lepe prepustila, kak se poklem obeda i šika – fijake. Ajme ča sam bila lina. Par vur sem se vu potpunosti osečala kak prava prafcata Dalmatinka. Valjala sem se po ručniku, lene, okretala spram sunčecu male pleča, male prednjicu i čist mi je bile lepe. Same se čule kak Vladek z kladivcem kolce po glave tuče. Pred večerku vsi si bili vu zemle, kak se čika, najvekši su bili vu sredine Spiralčeka, a prema vun su išli se menjši i menjši. Od najnižeše, takzvane, nulte točke, spram najglipše. Lepe jih je skupaj zvezal, dva i dva paralelna, pak onda još po sredine sprepeljal jenu šterom su si skupaj zvezani bili. Čista filozofija, gdaj mi je objašnaval kaj bu naredil nič mi nie bile jasne. Nu, gdaj je posla sveršil, bile je milina za videti. Z veseljem sem počela, med vsaka dva paralelna kuolca svoje dobreželne kerpice prišivati. Lehko ti je zamisliti takvu jenu rabuotu: prišiti 93 kerpice na plastičnu špagu vu prakse bormeš i nie bile lehke. Ak rečunaš da su kerpice bile terde, od farbe z dvijestrane nanešene, če računaš da je tuj još i špaga terda, more biti jasne kakef je tuo kunst bil. Poklem trejte kerpice, i perve tri lepe žele za bolitek Zemle i sveoklikuga čovečanstva, muorala sem gerde prekleti jerbo mi je igla vu persta puodle i nenajavlene skuočila. Bile mi je jasne, nej tuo posel za jenu vuru, kak sem računala, bu tuo potrajale i zutrašni den. Ne mreš se pikati i pozitiven ostati. Pri sakemu sem ubodku vu vlastitoga persta, muorala male počakati, da me prejde serditost, pak da nastavim nizati i prišivati same lepe žele. Kak bi se te vidle, vu mojem pozitivnem pristupku, da licemerne na kolec prišijem takvu jenu želu: naj te vrak gerdi jaši, ili još gorše naj te vrak gerdi zeme. Tuo ne bi imele smisla. Zate sem sela i rezmislila, kak da rezvijem dobru taktiku. Očem reči, kak da iglu zbiegnem, a ak več nemrem, kak da ne prekunem. Vu tem premišlanu me vlovila i nuoč, pak sem dale nie mogla. Nu, zutra je nouvi den...

 

Nastavlja se...

 



Kommentar schreiben

Kommentare: 0